Ovom prilikom reci cemo nešto ukratko i o životu Svetog
Antuna Padovanskog koji je relativno kratko živio (1195. –
1231.).
Roden je u Lisabonu 1195. godine.
Bio je prvorodenac iz plemicke, mocne i bogate obitelji. Roditelji
su ga usmjerili na školovanje, možda su priželjkivali
da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. Ali je djecak,
koji je na krštenju dobio ime Fernando (Ferdinand), brzo poceo
iznevjeravati njihove slavoljubne želje. Bog ga je privlacio
sve više i on se dao privlaciti. Iskreno je volio molitvu. Jedna
slikovita legenda pripovijeda kako je jednog dana, dok je molio u
lisabonskoj katedrali, otjerao davla bilježeci znak križa
na podu.
Bog ga je uvijek iznova zvao na nešto novo.
Svaki je put Antun odgovorio novim poletom i žrtvom da bi tako
što potpunije nasljedovao Gospodina. Njegovo je životno
putovanje zapocelo kad je kao mlad covjek odlucio prikljuciti se augustinskom
redu, odricuci se tako buducnosti u bogatstvu i moci zbog služenja
Bogu. Kasnije, kad su u gradu u kojemu je bio pronosili tijela prvih
franjevackih mucenika, Antun je ponovno bio ispunjen snažnom
željom da bude medu onima koji su najbliže Isusu: onima
koji umiru za Boga. Tako je ušao u franjevacki red i uputio se
da propovijeda Maurima u Africi. No, bolest ga je u tome sprijecila.
Dospio je u Italiju, u jednu zabitnu nastambu, u kojoj je provodio
vrijeme u molitvi, citanju Svetog pisma i izvršavanju svakodnevnih
kucnih poslova.
Ponovno je došao Božji poziv, ovaj put prigodom obreda redenja
u kojemu nitko nije bio spreman da propovijeda. Ponizni i poslušni
Antun nevoljko je prihvatio zadatak. Godine traženja Isusa u
molitvi, citanju Biblije i služenja njemu u siromaštvu,
cistoci i poslušnosti pripremili su Antuna da dopusti Duhu korištenje
njegovih darova. Antunova je propovijed iznenadila one koji su ocekivali
nepripremljenu propovijed kao i one koji nisu vjerovali da Duh može
dati ljudima takve rijeci.
Priznat kao veliki covjek molitve i ucitelj Pisma i teologije, sveti
Antun je bio prvi franjevac koji je druge fratre ucio teologiju. Poziv
ga je opet vodio da propovijeda hereticima, služeci se svojim
dubokim poznavanjem Svetog pisma i teologije da zavedene ljude obraca
i ucvršcuje.
Antun je spremno i u duhu vjere docekao cas prijelaza
Ocu. Bio je petak, 13. lipnja 1231., kada je o podne Antun sišao
sa svoga skloništa na orahu. Tek što je sjeo jesti s bracom,
zahvatila ga je jaka klonulost. Bio bi se srušio da ga braca
nisu podržala. Slabim glasom iznemogli Antun zamoli bracu da
ga vrate u Padovu. Želio je umrijeti u svojemu samostancicu,
blizu drage mu crkvice Svete Marije. Jedan seljak stavio im je na
raspolaganje svoj prijevoz, gdje je Svetac smješten na slami.
U pratnji brižljivog subrata Luke Antun je krenuo na posljednje
putovanje. Dan se vec naginjao zalazu kada su stigli blizu grada.
Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se pobožno cuva do dana
današnjega, Antun krenuo u susret Gospodinu. Posve iznemogao,
ali još pri svijesti, zatraži sakramenat pomirenja, svetu
euharistiju i bolesnicko ulje. Zatim, krajnjim naporom, izusti pjesan
Blaženoj Djevici: "O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad
zvijezda!"
Ocima punim svjetla Svetac je nepomicno gledao prema nebu. "Što
vidiš?", upita ga brat Luka. "Vidim svojega Gospodina",
tiho odgovori umiruci. Smrtna borba kratko je potrajala, a prijelaz
u nebo bio je vedar i lagan. Tako se ugasio za ovaj svijet jedan od
najvecih apostola Isusa Krista i njegova evandelja.
