Kao što je vec navedeno, ova manifestacija je posvecena 195.-godišnjici
rodenja velikog sina ukrajinskog naroda Tarasa Grigorovica Ševcenka.
Teak je i trnovit bio njegov ivotni put. Rodio se i odrastao
u obitelji kmeta. Iz kmetstva su ga otkupili u 25.-oj godini ivota,
da bi potom veci dio ivota proveo izvan granica Ukrajine. Malo
je svjetskih genija koji su tako intenzivno i strasno voljeli svoju
domovinu, svoj narod i svoj jezik kao što je to bilo kod Ševcenka.
On nikako nije zaboravio svoje korijene, za koje se borio citavog
svog ivota.
Kao slobodan covjek, pjesnik se prvi puta vraca u Ukrajinu 1843.
godine. Sve mu je bili tako blisko i poznato od djetinjstva. Opet
obilazi svoje rodno mjesto gdje susrece sebi drage ljude. On svijet
oko sebe vidi drugim ocima. Tijekom nekoliko godina koje je proveo
u nesnosnim uvjetima izgona, Taras sa toplinom u srcu piše
o svojoj Ukrajini, djetinjstvu i o svome selu.
U progonstvu Ševcenko piše i u potpunosti se slui
materinjim jezikom. Nije se ni u progonstvu odrekao svoga porijekla
niti svoga jezika. Ukrajinski jezik je za njega najvece oruje,
dar sa neba citavom narodu, talisman narodne sudbine, talenta, besmrtnosti.
iveci posvuda, bilo u zatvorima, bilo u visokom društvu
Sankt Petersburga, bilo u progonstvu u dalekom Kazahstanu, Ševcenko
piše i slika svoju Ukrajinu , njene ljude i pejzae. Poput
nezaustavljive rijeke, tekle su njegove rijeci u rodnu Ukrajinu.
Drao se gesla da je jezik duša naroda, a duša je
korijen ivota. Stoga, i mi danas moramo razmišljati o
tome da niti jedan narod ne moe opstati bez svoga jezika,
svoje vjere, kao što ni drvo ne moe ivjeti bez
korijena.