Pavlo Holovcuk
Taras Ševcenko i ceška književnost
Iako Ceška nije imala stalne odnose s Kijevskom Rusju-Ukrajinom
(državom), medju njima su postojali neki dinastijski, gospodarski
i kulturni odnosi. Vec je Veliko-Moravska država imala trgovacke
odnose s Kijevskom Rusju. U ljetopisima se spominje da su 998. godine
u Kijevu boravili delegati ceškog kneza Oldržima. Dok
nije primio kršcanstvo, kijevski knez Vladimir Veliki je imao
dvije žene Cehinje – prvu Valfriju (sinovi Svjatoslav
i Stanislav) te drugu - ( sin Višeslav.
Iz Ceške su stigle prve vijesti u tadašnje ukrajinske
zemlje o djelovanju slavenske brace svetih Cirila i Metoda.U 14
i 15 stoljecu u praškom sveucilištu bio je osnovan poseban
kolegij za ukrajinske i bjeloruske studente.
Pun procvat odnosa na polju kulture dvaju naroda kulminirao je
sredinom 19 stoljeca kada dolazi do procvata ceške nacionalne
književnosti. Pisci se zanimaju slavenskim istokom, u prvom
redu Ukrajinom u kojoj je bilo zabranjeno od strane caristicke Rusije
pisati na ukrajinskom jeziku.
Zanimljivo je kako su se u to vrijeme širila književna
djela, kada su rjetke knjige bile cesto nedostupne pucanstvu. Neka
posluži primjer kako su Ševenkove pjesme (zabranjene ruskim
carstvom) prepisivane i širene diljem Europe. Pronadjene su
neke njegove pjesme prepisane latinicom za one koji nisu poznavali
cirilicno pismo .
Veliku pozornost u svom stvaralaštvu Ševcenko posvecuje
problemu suradnje medu slavenskim narodima. On je u kratkom vremenu
slobode vec bio upoznat s nekim djelatnicima iz slavenskih zemalja.
Medu njima na prvo mjesto dolaze aktivisti ceškog i slovackog
naroda. Pojavom prvog izdanja njegovog „Kobzara“ slijedile
su veoma pozitivne reakcije u ovim zemljama. Ševcenkove simpatije
prema ceškokm narodu, njegove herojske povijesti, dali su mu
nadahnuce te je napisao poemu „Heretik“.
Da bi napisao svoje remek-djelo Ševcenko je dugo tražio
pravu istinu o Janu Husu, heroju ove drame. Bilo je teško naci
neke pisane izvore pa je on tragao po Peterburgu za svim Cesima
koji su tu živjeli i molio za pomoc.
Vrijeme je inkvizicije – kraj 14 i pocetak 15 stoljeca. Mala
Ceška izložena je totalnoj asimilaciji od strane Nijemaca.
Jan Hus, svecenik koji je studirao na Karlovu sveucilištu u
Pragu, a kasnije postao profesor te rektor Sveucilišta, drži
propovijedi iskljucivo na ceškom jeziku. On je bio i tvorac
ceškog književnog jezika. Dolazi u sukob s crkvenim i
državnim vlastima. I jednima i drugima pruža otpor. Zbog
njegovih napisa i izjava u Konstanci zakazan je crkveni sabor na
koga on odlazi dobrovoljno, sa željom dokazati svoju nevinost.
Medutim tamo ga proglašavaju heretikom i spaljuju na lomaci.
Nazocni Cesi su na drugi dan uzeli nešto zemlje i pepela ispod
lomace i odnijeli u Prag. Duh Jana Husa je dugo cekao na pobunu
ceškog naroda pod vodstvom Jana Žižke…
Opaki susjedi zapališe kucu svog susjeda, zagrijali su se
na vatri, ali ostaviše iskru da tinja i pocela se gasiti. Ovi
zli susjedi su Nijemci, koji su razjedinili veliku Slavensku obitelj
i doveli do sukoba medu bracom. Neprijatelji su pokorili susjedne
narode, otrovavši njihove zemlje.
Usred slavenstva pojavio se prorok, pozvan da ujedini slavenske
narode, upali svjetlo istine i slobode iz te iskre bratstva koje
se vec gasila u pepelu (na zgarištu). Bio je to Pavel Jozef
Šafarik, koji je proglasio ideju jedinstva Slavena. Njemu je
Ševcenko posvetio pricu-poeziju o još jednom velikom Cehu
–Janu Husu. Postoji informacija da je Šafarik, procitavši
posvecenu mu pjesmu, bio potresen do suza.
Šafarik, ceški i slovacki filolog i povjesnicar, umro
je iste godine kao i T. Ševcenko (1861). Bio je jedan od prvaka
ceškog i slovackog narodnog preporoda. Studirao je u Jeni,
jedno vrijeme je radio u novoosnovanoj srpskoj gimnaziji u Novom
Sadu. Bavio se slovackim narodnim pjesmama, pisao o povijestima
slavenskih jezika i književnosti, opisivao slavenske starine;
pozivao na slavensku uzajamnost. Sa simpatijama je slijedio nacionalni
i kulturni razvitak ukrajinskog naroda.
Suvremena ceška kritika naglašava da u svjetskoj književnosti
nema djela u kojem su tako umjetnickom snagom i psihološkom
dubinom proslavljeni likovi istaknutih ceških patriota kao
Jan Hus i P. Šafarik, kao što je to ucinio Ševcenko.
Pet stoljeca ime velikog reformatora Jana Husa bilo je osudivano
od strane Katolicke crkve, sve do vremena kada je Veliki Papa Ivan
Pavao II u svome govoru sudionicima Medunarodnog simpozija o Janu
Husu17prosinca 1999.,rekao:
»Osjecam dužnost izreci duboku žalost zbog okrutne
smrti kojoj je podvrgnut Jan Hus, te zbog rane koja je time nanijeta
umu i srcu ceškoga naroda, što je postalo izvorom sukoba
i podjela. Vec za svoga prvog posjeta Pragu izrazio sam nadu da
ce se moci poduzeti odlucno koraci na putu pomirenja i istinskoga
jedinstva u Kristu. Rane prošlih stoljeca moraju se lijeciti
novim uvidom i utemeljenjem potpuno obnovljenih odnosa.«
Veliki Ševcenko, kojeg ukrajinski narod smatra svojim prorokom,
davno prije toga odao je priznanje velikom borcu za nacionalno oslobodenje
– Janu Husu.
Jan Hus je blizak Ševcenku intimno – u prvom redu time
što je živio s Kristom, a ne po raznim propisima crkve.
Ševcenko je bio u sukobu s ruskim carististickim slugama kulta
– raznim popovima, ali je volio Krista i njemu se obracao
u nevolji. Zato on u Janu Husu vidi sljedbenika istinskog Krista,
a ne protivnika tadašnje crkvene hijerarhije. Ševcenko
je, cini se, kao nikad nitko do tada, osjetio širinu odzvanjanja
ideja ceških i slovackih vjesnika, buditelja slavenskog pokreta
uopce u njegovim politickim, kulturnim i socijalnim aspektima –
s problemom ukrajinskog postojanja. I zato mu je njegova poema o
velikom heretiku, velikom borcu za oslobodjenje svog naroda, davala
postreka da slicno govori i o Ukrajini.
Popularnost je Tarasa Ševcenka, iako su do Ceha došle
samo neke od njegovih pjesama, a od proze i slikarskih dijela ništa,
bila u to vrijeme velika. Navest cu nekoliko primjera.
Fric Jozef Vaclav, ceški politicki djelatnik, publicista i
književnik, ucesnik u ustanku 1848., nakon cega je bio proganjan
pa je živio nakon toga u emigraciji, jedno vrijeme i u Zagrebu,
medu prvima je preveo „Heretika“ na ceški jezik.
Jan Kolar, ceški i slovacki pjesnik je autor radova iz slavenske
filologije, mitologije i istorije. Spominje ga Ševcenko u jednoj
svojoj poemi.
Karel Sabina, književnik. 1862 g. u casopisu „Slike
života“ objavio je napis „Iz Ukrajine“ u
kojoj posebnu pozornost posvecuje književnom stvaralaštvu
Ševcenka i njegovom znacaju za književnost uopce.
Vaclav Hanka, pjesnik i predavac na Karlovom sveucilištu u
Pragu, prevodio je ukrajinske pjesme, zanimao se za stvaralaštvo
Ševcenka. Nakon njegove smrti nadjene su u ostavštini
4 pjesme ukrajinskog pjesnika. On je naglasio da Ševcenkova
genijalnost seže Aleksandru Puškinu i Adamu Mickevicu.
Jan Neruda, književnik i društveni djelatnik u tadašnjim
književnim casopisima prevodi Ševcenka. O njemu piše
kao o pjesniku prvorazrednog znacaja i velicine.
Karel Hudoba, književnik i prevodilac, pored prevoda narodnih
pjesama uvrstio je i neke Ševcenkove pjesme.
Taras Ševcenko, kako naglašava Zdenek Nejedly, je prvi
veliki pjesnik Ukrajine, bio je i prvi veliki borac za slobodu Ukrajine…Upravo
poradi toga kao velikog pjevaca nacionalnog i socijalnog oslobodenja,
štuje njega, njegov narod, a u isto vrijeme i ceški narod.
Drugi simpatizer Ševcenka - ceški poznavalac književnosti,
u svoje vrijeme clan Ceho-Slovacke akademije znanosti, Julijus Dolansky,
u jednoj od brojnih osvrta na pjesnikovo stvaralaštvo, napisao
je:“ Veliki pjesnik Ukrajine Taras Ševcenko odavno je
našim dobrim znancem i ljubimcem ceške književnosti.
Time mi njemu zahvaljujemo za onu ljubav, koju je on iskazao prema
nama. Necemo nikada zaboraviti da je u najboljim godinama svog života
(31) Ševcenko opjevao „Ceha svetog velikog mucenika…
proslavljenog Jana Husa i spomenuo se našeg P.J. Šafarika.“
Procvat u punom smislu te rijeci kulturne suradnje medju Ukrajincima
i Cesima pripada na pocetku 20-ih godina 20-tog stoljeca, nakon
pobjede boljševizma u Rusiji i propasti kratkotrajne ukrajinske
državnosti Ceška prihvaca tisuce izbjeglica, medju kojima
mnogo inteligencije i pruža im gostoprimstvo. K njima su se
pridružili i emigranti iz Zapadne Ukrajine – Galicije,
koju su zaposjeli Poljaci. U Pragu su otvorene visoke škole
i naucne institucije, izmedju kojih na prvom mjestu Ukrajinsko slobodno
sveucilište koje djeluje još i danas u Minchenu, preživjevši
komuniste….U to vrijeme u ovoj bratskoj zemlji živjelo
je oko dvadeset tisuca Ukrajinaca. Tiskane su mnogobrojne knjige,
izlazile novine i casopisi. Prevedena su djela Ševcenka na
ceški i slovacki jezik. Sve je ovo likvidirala sovjetska vlast
koja je okupirala ove narode. Bio je to je period propasti kulturnog
bogatstva svih ostalih naroda u novoj državi, a nastupila je
interpretacija komunistickog pogleda na svijet. Ševcenko je
pod novom diktaturom dobio sasvim druge karakteristike, proglašen
je malte ne komunistom.
Propašcu komunizma književno stvaralaštvo Ševcenka
sagledava se iz drugog ugla, a Cesi i Slovaci imaju istinitu predodžbu
o Velikom Slavenu koji je podržao njih u najtežim danima
borbe za svoju nacionalnu i kulturnu slobodu, kada je i njegova
domovima patila i propadala od velikoruskog šovinizma i pravosljavlja,
što nicega nije imalo s Božjim zakonima.
