Podsjetimo se ukratko još jednom što se to dogodilo u Ukrajini
dana 26. 04. 1986. godine
U tadašnjoj sovjetskoj, a danas ukrajinskoj nuklearnoj elektrani
Cernobil ispitivao se sustav hladenja u cetvrtom reaktoru. Cernobilska
je elektrana tada bila tek osam godina u pogonu. Nakon nepune minute
testiranja sustav je zatajio te je došlo do eksplozije tri
godine staroga reaktora. Eksploziju su najprije uocili stanovnici
Pripjata, grada udaljenog tri kilometra od NE, a koji je bio posebno
izgraden za radnike koji rade u elektrani i clanove njihovih obitelji.
Uslijed eksplozije došlo je do istjecanja radioaktivnih tvari
u atmosferu, koje su se u pocetku zbog dominantnog sjeverozapadnog
vjetra, širile prema Bjelorusiji. Nedugo potom vjetar je promijenio
smjer prema jugoistoku, a pojavili su se i kišonosni oblaci,
zbog kojih je došlo do mjestimicnih pljuskova. Ti su meteorološki
elementi uvjetovali razlicitu raspodjelu radijacije na pogodenom
prostoru Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Širenje radioaktivnih
tvari od zapadnih je zemalja prva uocila Švedska.
Sovjetske su vlasti obavijestile javnost o nesreci tek dva dana
nakon eksplozije. Tada je vec 48 000 stanovnika Pripjata bilo daleko
od svojih domova, dok je nad cernobilskom elektranom kružilo
1800 helikoptera koji su pijeskom i drugim vatrogasnim sredstvima
pokušavali ugasiti požar. Tek deset dana nakon eksplozije
zaustavljeno je istjecanje radioaktivnih tvari, a sedam mjeseci
nakon katastrofe reaktor je prekriven „sarkofagom“,
metalnim krovom. Time je samo privremeno prikrivena velika cernobilska
nuklearna katastrofa, jer su brojne posljedice ubrzo isplivale na
površinu.
Od oko 600 zaposlenika elektrane i vatrogasaca koji su bili u neposrednoj
blizini požarišta, tridesetak ozracenih radnika preminulo
je u prva tri mjeseca. No, državni je vrh šutio o tim
tragicnim posljedicama, tako da je u operacijama saniranja terena
sudjelovalo oko 800 000 vojnika i vatrogasaca. Prema službenim
podacima, njih 25 000 više nije medu živima dok mnogi
drugi pate od teških bolesti, oštecenja živcanoga
i probavnoga sustava.
Medutim, osim ovih zdravstvenih posljedica, sve su izraženije
i one demografske. Zbog tog kobnog dogadaja, preseljeno je –
dobrovoljno ili prisilno oko 350 000 stanovnika sa podrucja Ukrajine,
Bjelorusije i Rusije. Neke su regije izgubile polovicu svoga stanovništva,
a neke, kao npr. kontaminirano podrucje 30 km oko NE Cernobil, cjelokupno
stanovništvo. U mnogim seoskim naseljima ostalo je samo staro
stanovništvo dok su mlade obitelji sa djecom pokušale
pronaci spas u udaljenijim gradovima. No, i u tim gradovima izbjeglice
nailaze na probleme: stariji se ljudi teško prilagoduju na
novo okruženje, dok je mladim ljudima teško pronaci partnere,
s obzirom na to da se ljudi boje radanja djece s prirodenim anomalijama.
Uz to, mnogi stanovnici nisu bili oduševljeni vladinim programima
kojima se poticala izgradnja besplatnih stanova za cernobilske izbjeglice,
jer su smatrali da se na taj nacin stvara povlašteni sloj društva.
Zbog toga su posljednjih godina sve glasnije želje izbjeglica
da se vrate u nekadašnje domove.
Ipak, ti se zahtjevi nece lako odobriti jer je stupanj onecišcenja
zraka i tla na tim podrucjima i dalje viši od dopuštenih
vrijednosti, a i poljoprivreda kojom se nekada bavilo ovo stanovništvo,
na kontaminiranom podrucju još uvijek nije moguca. Osim na
nekad obradivim površinama, veliki su gubitci i u rudnom bogatstvu
i šumama.
Pretpostavlja se da unutar zone od 30 km kvadratnih oko Cernobila
normalan život nije moguc još oko 500 godina. Medu preživjelima,
94% ih pati od raznih bolesti, a 65 000 ljudi danas su invalidi.
Prema nekim procjenama, vec je pola milijuna ljudi na neki nacin
osjetilo posljedice te najvece nuklearne katastrofe u povijesti
covjecanstva. Najcešca su oboljenja cerebralna paraliza, leukemija
i rak.
