O životu i radu Tarasa Ševcenka mogu se pisati romani.
Prošle, tj. 2007. godine kada smo evocirali sjecanja na ovoga
velikana ukrajinske književnosti, bila je obradena tema odnosa
Tarasa Ševcenka i hrvatske literature, a veceras nam je isti
autor, tj. ukrajinski pjesnik naših krajeva, g. Pavlo Holovcuk
obradio i prezentirao temu o 170-godišnjici otkupa Tarasa Ševcenka
iz kmetstva, te dao prikaz teškog kmetskog života u to
vrijeme.
Pavlo Holovcuk
170. godišnjica otkupa Tarasa Ševcenka
iz kmetstva
Daleke 1814 g. u mjesecu ožujku Bog je «podario»
vlastelina Vasilija Engelgardta, koji je vec imao oko pedeset tisuca
robova, još jednog, a Ukrajini i cijelom svijetu velikog pjesnika,
slikara i buntovnika, Tarasa Ševcenka.
Svaki covjek treba se roditi sretan. On se rodio kao kmet. Kmetom
je bio i poslije rodenja, jer su njegovi preci uvijek bili kmetovi.
I umro je sužnjem, iako je formalno bio na slobodi, jer kako
je mogao gledati svoju bracu i sestre, svoju domovinu, koji nisu
bili slobodni.
Kmetstvo – jedna od glavnih tema poezije Tarasa Ševcenka,
njegovog razotkrivanja najveceg narodnog neprijatelja, jer je ono
bilo povezano s nacionalnim oslobodenjem njegovog i ostalih podjarmljenih
naroda caristicke Rusije. U cijeloj tadašnjoj imperiji nije
bilo drugog pjesnika koji je tako bez kompromisa, smjelo i odvažno
kritizirao kmetstvo. To su mu priznali ruski pjesnik Nykolaj Nekrasov,
na koga je stvaralaštvo Ševcenka imalo uticaj da je i
sam imao smjelosti dici svoj glas protiv takvog društvenog
ustrojstva. Dodajmo još jedno veliko ime ruske književnosti,
znanog klasika Ivana Turgenjeva, takoder prijatelja Ševcenka,
autora romana «Lovcevi zapisi» u kojima je opisao težak
život kmetova. Zanimljivo da je Turgenjev svojevremeno i sam
bio vlastelin, ali kao veliki humanista razdijelio je svoju zemlju
seljacima u budzašto, oslobodio ih kmetstva i otišao u
inozemstvo boriti se na demokratski nacin za ukinuce kmetstva u
Rusiji
Da bi bolje razumjeli vrijeme u kojem je živio i stvarao T.
Ševcenko posvetit cemo nekoliko rijeci o kmetstvu u Rusiji.
Kao što je poznato u tadašnjem svijetu, tj. u feudalno
doba, kmetstvo je bilo u manje-više rasprostranjeno u Europi.
Ali ni u jednoj zemlji ono nije bilo tako strašno kao u Rusiji,
«zahvaljujuci» njenim carevima, a posebno carici Katarini
II, koja je svojim ljubimcima dodjeljivala velike površine
zemlje, osobito u plodnim krajevima Ukrajine. Obavezan rad seljaka
na imanju vlastelina trajao je od 4 do šest dana tjedno. Seljaci
su bili obespravljeni. Nisu su se smjeli žaliti na svog gazdu.
Ostalo je zapisano u raznim djelima suvremenika na tisuce «bisera»
plemickog zlostavljanja kmetova, do takvih, kao što je taj,
da su vlastelini smatrali da ce od njihovih štenadi biti, receno
današnjim jezikom, «super-psi», ako budu othranjena
mlijekom žena, pa su ih davali na dojenje svojim robinjama.
U vlasništvu oko sto tisuca veleposlanika živjelo je u
doba Ševcenka nekoliko desetaka milijuna kmetova.
Kako je u to vrijeme živjela ruska vlastela neka posluži
ovaj primjer koji je naveo u svojoj knjizi «Dvije prijestolnice»
Nikolaj Ravyc, pokojni ruski povjesnicar, dramaturg i pisac. General
Izmajlov u svom dvorcu uveo je poseban ritual. U predvorju njegovih
odaja sjedilo je 17 slugu koji su imali strogo odredene zadatke:
jedan je vlastelinu punio, dodavao i cistio lulu, drugi donosio
cašu vode, treci stavljao, ili skidao obucu. On je imao tristo
cuvara pasa, koji su se brinuli za dvije tisuce krvožednih
životinja; 150 konjskih zaprega – «trojki»
s kocijaša. General je zasnovao u svom dvorcu «Otok ljubavi»
i držao nekoliko stotina mladih seljanki za posebne usluge
njegovih cestih i brojnih gostiju. I dalje: u svakom dvorcu bilo
je 400-500 slugu. Za svaki obrok bilo je prigotovljeno i do 40 jela.
Svako od njih pripremao je poseban kuhar. 15 konobara je posluživalo
«gazdu». Za to vrijeme njega i sve nazocne su zabavljali
razni orkestri, domace kazalište, carobnjaci, zvjezdoznanci,
teolozi…
Vratimo se T. Ševcenku. O njegovom djetinjstvu zna se mnogo,
posebno to, što je bio veoma talentirano dijete. Volio je citati,
a nadasve crtati. Koncem 1828 godine, na 15-oj godini života,
uzima ga «gazda» za slugu u svoje dvore. Tu je jedno
vrijeme radio poslove punjaca lule, i ostale, gore navedene. Vlastelin
je volio cesto putovati pa je sa sobom uzimao malog Tarasa koji
je obnašao poslove njegovog osobnog sobara. Za tih putovanja
on je kriomice radio razne crteže i skrivao ih od «gazde».
Godinu dana kasnije Taras je vec s njime u Vilnusu. Jedne noci on
je zatekao djecaka kako pravi portret jednog kozaka i naredio svome
kocijašu da ga kazni šibama. O tome govori Ševcenko
u svojoj biografiji. Ne znamo koliko je djecak dobio šiba,
ali kako je izgledao taj cin kazne, možda u ovom slucaju tako
nije bilo s njime, navest cu samo jedan primjer iz casopisa «Kolokol»
(«Zvono») kojeg je izdavao Alekcandr Hercen na izgnanstvu
iz Rusije u Londonu i Ženevi:
«Knez Vrede je svakog blagdana i nedjelje, (da se ne gube
radni dani) osobno bicevao, pocevši od deset do dvjesta udaraca,
svoje podanike koji su se tokom nekog vremena necim ogriješili
njemu ili njegovim suradnicima. Ta kazna se odnosila i na žene
pa cak i na djecu…» I dalje: on je svježe prutove
(šibe) stavljao u posebnu pripremljenu vrecu sa solju, a zatim
ih zagrijavao u vrucem tijestu i tukao «prijestupnike».
Ocevici tvrde, da su mnogi nesretnici nakon toga ostali bogalji
ili umirali. Ruska pravoslavna crkva koja je i sama bila pod milošcu
cara nije reagirala na takve postupke.
I zbog toga trebamo razumjeti sav bijes Ševcenka koji je on
iskalio na caru, njegovoj obitelji, na cijelom državnom sustavu
i nakon toga kada je jedno vrijeme živio kao slobodan covjek,
a poslije u izgnanstvu.
Neke njegove pjesme na ovu temu cut cemo malo kasnije, a ja cu
samo jednim primjerom ilustrirati ono što je vidio mladi Ševcenko
na dvoru svoga gospodara. To je odlomak iz poeme «Kneginja»:
«/Veseli se knez, vesele se gosti/, odjekuju dvori od radosti/,a
glad vlada cijelom Ukrajinom/,bjesni u kneževom selu/, a on
ravnodušan/, - pije, veseli se svom djelu…».
Vratimo se na temu - 170-godišnjici otkupa Ševcenka od
svog gospodara. Kada je napunilo 18 godina on je na njegovo neprekidno
navaljivanje da mu omoguci ucenje slikarstva te da ima svog osobnog
slikara, dao mladica u Petrograd slikaru Širjajevu uciti slikarstvo.
Kod njega, kako spominje Ševcenko, vladao je spartanski nacin
života, ali talentiranom mladicu otvorio se novi svijet. On
je imao pristup knjigama, slikama, kulturi uopce. Sa 19 godina vec
je naslikao, pored inih, remek-djelo – portret svog gospodara.
U dugim petrogradskim nocima Ševcenko se iskradao iz kuce slikara
i u Ljetnjom perivoju risao kipove, koji su ukrašavali tu zasebnu
gradevinu cara Petra. Jedne nocu ovdje je sreo zemljaka Ivana Sošenka,
studenta Akademije likovnih umjetnosti. To je promijenilo njegov
život. Poceo je pisati i prve poeme te slikati portrete najbližih
clanova obitelji svog gospodara. Sošenko uskoro ga je upoznao
s tajnikom Akademije Grigrovicem i zamolio ga pronaci nacin osloboditi
Ševcenka od kmetstva. Grigorovyc o tome je obavijestio pjesnika
Vasilija Žukovskog. On se najprije pogodio s vlastelinom za
svotu od 2 500 rubalja, koja bi mu se isplatila. Zatim se obratio
najpoznatijem tadašnjem ruskom slikaru Karlu Brjulovu da naslika
njegov portret i da ga prodaju na dražbi. Slikar je to ucinio.
Novac je održan i 5 svibnja 1838 godine Ševcenko je postao
slobodan covjek. Pred njim su bila otvorena vrata Akademije likovnih
umjetnosti (kao kmet nije imao pravo biti studentom). Ucio je kod
velikog Brjulova, bio njegov omiljeni student punih šest godina,
jedno vrijeme je stanovao u njegovoj kuci. Poceo je objavljivati
svoje prve poeme. Postigao je visoko priznanje u tadašnjem
društvu. Bio je gost na kneževskim dvorovima, u kucama
poznatih kulturnih djelatnika, ali samo kratko vrijeme, jer on,
kao što smo vec spomenuli, nije se mogao pomiriti s time da
je slobodan, a njegov narod i Ukrajina pate. I radi toga digao je
svoj glas, što ga stajalo izgnanstva, poniženja, smrti
sa samo 47 godina života, od koje je dvije trecine proveo kao
sužanj, ponižen i povrijeden.
|
|
Meni je svejedno da li cu
Živjeti na Ukrajini.
Hoce li me se tko sjetiti
U ovoj snježnoj tudini,
Nevažnim meni se cini.
Odrastao u ropstvu, s tudima,
I nežaljen medu svojima,
Umrijet cu kao tužan rob,
Ponijevši sve sobom u grob,
I ne ostavljajuci traga
Na našoj Ukrajini dragoj,
Našoj – no ne svojoj zemlji.
Nece me se sjetit otac
Ni reci sinu: - Moli se,
Moli se, sine: za Ukrajinu
Bio je mucen i pao. –
Meni je svejedno da li ce
Sin se moliti ili nece.
Ali mi nije svejedno
Ako Ukrajinu zli ljudi
Uspavaju, pokradu u snu
I ako se u vatri probudi…
O, nije mi svejedno za nju.
Ja odrastoh u tudini,
Tu i kosu stekoh sijedu:
U samoci mi se cini
Nema nicega na svijetu
Ljepšega od našeg Dnjepra,
I od naše Ukrajine.
Zar je samo tako lijepo
Gdje nema nas? U zao cas,
Tome davno bilo nije,
Navratih u rodni kraj,
U selo mi najmilije…
Majka gdje me je, pred san,
Povijala, i u noci
Radila da kupi svijecu,
Molila se u samoci,
Palila je pred Bogorodicom,
Da joj dijete samohrano
Ne ostavi sreca. Majko,
Dobro što zaspa rano,
Jer bi klela jako
Zbog sudbine moje.
Sve je
Ružno u tom dobrom selu:
Crnji i od crne zemlje
Blude ljudi; a uveli
Bujni vocnjaci, i vesele
Kuce trunu, padu sklone,
Pod travama jezerce tone,
Selo kao izgorjelo,
A ljudi ko sumanuti
Cute i idu kuluciti,
Svak za sobom dijete vuce…
Od jada mi suza linu
I vratih se u tudinu.
I ne samo tu, vec svuda,
Bijednu vidjeh Ukrajinu.
Upreže u jaram ljude
Lukava gospoda. Ginu
U jarmovima viteški sinovi,
Gazde novac rasipaju
I posljednje hlace daju
Svojim vjernim Židovima
O, teško je tu skoncati,
Tu skoncati u pustinji.
Još gore po Ukrajini
Sve vidjeti i – šutjeti!
Dok ne vidiš, sve se cini
Tiho, svaka stvar je lijepa,
Svud je red po Ukrajini.
Izmedu brda stari Dnjepar
Kao dijete u ljuljacci,
Gizdav, mocan, širi sjaj
Ukrajinom cijelom.
Iznad njega se zelene
Rasprostrta sela,
U selima veselim
Ljudi se vesele.
Možda bi i bilo tako
Da ostalo nije traga
Gospodskog po Ukrajini.
SAN
Vlastelinu pšenicu žela,
Posrcuci, ne da se odmori,
U snoplje pošla posustala
Ivana sina da podoji.
Povijeno dijete plakalo
U tankom hladu pod snopom.
Razodjenula ga, dojiti stala,
Pomilovala i sama potom
Nad sinom caskom u san pala.
I sanja gdje zadovoljan, bogat
I vec zarucen i oženjen –
Slobodnom, kanda, Ivan sin njen
I sam ne kmet, slobodno živi
I na svojoj veseloj njivi
Udvoje svoju pšenicu žnju,
A djeca rucak donesu.
I osmjehnula se uboga,
Trgnula se – nicega od toga.
Ivana pogledala, digla,
Pa ga polako povila
I još kopu
dožnjeti pošla
Za volju nadzornika zloga.
______________________
Napomena: kopa, ukr. 60 požnjetih snopova,
što je bila norma uraditi za jedan dan.
Prolaze dani, idu noci,
Prode ljeto. Krošnje žutih glava
Šumore, i gasnu oci,
gasnule misli, srce spava,
Sve usnulo, a ja se pitam
Zašto li živim, kuda hitam,
Što zrak ovog svijeta dišem,
Kad se ne smijem, nit placem više…
Sudbo, gdje si? Sudbo gdje si?
Glasa niodkud!
Ne možeš li udes dobar,
Daj mi, Bože, hud!
Ni smrt srcu vrlom,
Ni po svijetu da se vucem
Kao trulo drvo.
Vec da srce živo bude
I da voli ljude,
A bez toga, nek svijet proklet
U plamenu bude!
Teško je u lance pasti,
To u ropstvo vodi,
Al je gore kas se spava,
Spava na slobodi
I kad navijek zaspiš tako
Traga neutrta,
Svejedno je ona da l si
Bio živ il mrtav!
Sudbo, gdje si! Sudbo, gdje si?
Glasa niodkud.
Ne možeš li udes dobar,
Daj mi, Bože, hud!
Ne obuzme žalost mene
Znajte, zbog te moje zlatne
Drage srece promašene.
Al nekad mi takve patnje
Stegnu dušu - da mi kane
Suza, kad pred nekim selom
Djecaka sretnem neveselog.
Kao da je strgnut s grane,
Ispod plota. Sam, u bijedi,
U košulji staroj sjedi.
Cini mi se da to ja sam,
Da je to djecaštvo moje.
Da djetetu koje stasa
Samo ropstvo sudeno je.
Cini mi se ko pod kaznom
Da on živi, i da prazno
Proci ce mu mlada ljeta,
I da nece znati gdje ce
Sred širokog ovog svijeta -
I lutat ce svud, zbog kruha,
I, da bi ga tuge spasili,
Da se kako bilo skrasi,
U kasarnu poslat ce ga. |
