Ovom zgodom, smatramo potrebnim nešto reci o našim veoma
ugodnim i gostoljubivim domacinima
Žumberacki grkokatolici, uz Ukrajince i Rusine zajednicki pripadaju
i cine vjernike Križevacke biskupije. Prema najnovijim podacima
iz ordinarijata, Križevacka biskupija ima 21.467 vjernika istocnog
obreda, grkokatolika. Od toga je 15.566 vjernika na podrucju Republike
Hrvatske dok je 4.776 grkokatolika u Bosni i Hercegovini te 1.298
u Sloveniji. Po narodnosti u Hrvatskoj je najviše, 7.830 Rusina
istocnog katolickog obreda, zatim 6.294 Hrvata grkokatolika i 2.295
Ukrajinaca. Daljnji ustroj cini 4 dekanata i 32 župe.
Katolicku Crkvu u Hrvatskoj obogacuju dva obreda. Pored vecinskog
rimskog, odnosno zapadnog, latinskog obreda, kroz Križevacku
biskupiju organizirani su vjernici istocnog, bizantskog obreda, medu
narodom poznatiji kao grkokatolici. Uz teritorij u Hrvatskoj, Križevacka
biskupija obuhvaca grkokatolicke župe u Bosni i Hercegovini i
u Sloveniji. U Hrvatskoj je podrucje Žumberka sinonim za Hrvate
grkokatolike.
Dvadesetak kilometara zapadno od Zagreba proteže se Žumberacko
gorje koje je granicno izmedu Hrvatske i Slovenije. Na Žumberackom
gorju ima nekoliko malih, izvornih naselja koje turisti i planinari
rado obilaze, a cijeli Žumberak je etnološko naselje. Iako
sa uskim i lošim cestama, naselja Sošice, Oštrc, Tomaševci,
Kalje, Stojdraga, Radatovici su povezana sa vecim središtima
– Samoborom, Breganom, Metlikom, Jastrebarskim, Ozljem i dr.
Ostaci starih feudalnih dvoraca nedaleko od naselja Stari Grad (Kekici)
te gradina kod Tomaševaca upucuju na dugotrajnu naseljenost žumberackog
prostora. Iako sa malim brojem stanovnika, ljepotu Žumberka i
netaknutu prirodu rese brojni sakralni objekti; rimokatolicke i grkokatolicke
crkve.
Ovdje se nalaze i arheološke ljepote Grgosove špilje, a
takoder i jama Jazovka u kojoj su otkrivene kosti mnogih žrtava
ubijenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Kao i druga ruralna podrucja u Hrvatskoj, iako je u blizini Zagreb,
Žumberak kao podrucje zaostaje po svojoj gospodarskoj razvijenosti.
Žumberak je izrazito seosko podrucje i nema nijednog gradskog
naselja. Na velikom podrucju vrlo su razgranata naselja, ali vecina
ih nema niti stotinjak stanovnika. Kako je seljacka obitelj postojala
otvorena utjecaju grada i društva opcenito, vecina se iselila
i dalje se iseljava. Starije stanovništvo koje je ostalo, uglavnom
se bavi poljoprivredom. Prevladavaju mala poljoprivredna domacinstva
u kojima se proizvodi uglavnom za svoje potrebe i odseljene clanove
obitelji.
Nastavno cemo pojasniti odakle potjecu Hrvati grkokatolici u Žumberku.
Cestim upadima turskih ceta u Hrvatsku krajem 14. i pocetkom 15. stoljeca,
mnogi krajevi su ostali pusti. Na podrucje Žumberka godina 1530.-154o.
doselili su Vlasi iz zapadne Bosne i iz podrucja Cetine. U Žumberku,
potpomognuti vlašcu Austrougarske monarhije, ovi su se narodi
ovdje u gorju zadržali i služili kao štit protiv daljnjeg
napredovanja turskih ceta.
Pobjeda hrvatske vojske kod Siska 1593. godine, dala je podstreka
tim Vlasima da, uz pomoc i zaštitu hrvatskih ceta, u sve vecem
broju bježe u zapadnu Slavoniju, a narocito na zemljišta
hrvatske crkvene i svjetovne vlastele u okolici Ivanic Grada.
Sa ovim Vlasima, vecinom pravoslavne vjere, na slobodna hrvatska podrucja
dolazili su i njihovi svecenici, uglavnom monasi. Tako se pocetkom
17. stoljeca u Marci, nedaleko Kloštar Ivanica nalazi skupina
monaha sa vladikom Simeonom Vratanjom. U to je vrijeme Petar Domitrovic
bio zagrebacki biskup, a u Kloštar Ivanicu župnik Martin
Dubravic, obojica vlaškog podrijetla. U proljece 1611 zagrebacki
biskup Domitrovic piše vladici Simeonu i vlaškim vojvodama,
kao predstavnicima naroda, pozivajuci ih da prihvate jedinstvo sa
Katolickom crkvom. Nakon njihove privole, krene vladika Simeon u Rim
i 19. studenog 1611. ispovijedi katolicku vjeru i obeca vjernost rimskom
prvosveceniku, a papa Pavao VI Simeona prizna za pravoga episkopa
vjernika grckog obreda u Ugarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj i na krajnjim
granicama Kranjske (Žumberak). Dva dana kasnije papa izdaje dekret
kojim kanonski osniva manastir Marcu pod nazivom sv. Mihaela Arkandela
i za opata postavlja vladiku Simeona. Papa takoder daruje Simeonu
i njegovim nasljednicima i zemljište koje je prije pripadalo
rimokatolickoj crkvi Svih Svetih, odnosno Zagrebackoj biskupiji. Time
pocinje i povijest sjedinjene marcanske eparhije.
Vedrije razdoblje Marcanskog vladicanstva pocinje sa vladikom Pavlom
Zorcicem (1671 – 1685.). On je prvi od marcanskih vladika bio
školovan u inozemstvu (Bologni), i uvidio je da je najveci problem
napretku crkvenog zajedništva vrlo slabo obrazovanje klera. Stoga
je on 1681. g. u Zagrebu na Gornjem gradu osnovao sjemenište,
koje i danas postoji. Uz pomoc prijatelja, dobio je nekadašnje
imanje Petra Zrinskog u Pribicu (isto smo obišli prilikom povratka
iz Radatovica) kao fundaciju iz koje ce se , prema carskoj darovnici,
uzdržavati pitomci iz Žumberka. Time su udareni temelji
na kojima ce pocivati buducnost Marcanske, a kasnije Križevacke
biskupije.
Nakon provale u manastir Marcu 19. studenog 1735. godine i otimacine
vrijednih stvari i spisa, te 28. lipnja 1739. godine izgaranja crkve
i manastira, marcanski vladike borave u Pribicu i svu svoju brigu
usredotocuju na ocuvanje Žumberka od žestokih pravoslavnih
nasrtaja.
Pribic i Žumberak su bili veza nakon marcanske biskupije te osnivanja
i nastanka nove Križevacke biskupije godine 1777., grkokatolicke
katedrale Presvetog trojstva, koja i danas egzistira.
