www.karpati.hr

		I z b o r n i k
	Pocetna   O udruzi   Aktivnosti drustva   Galerija slika   Aktualnosti   Arhiva   Kontakt   e-mail
		P o s j e t i t e

www.sriu.hr
www.ukrkoordinacija.hr
www.mfa.gov.ua/croatia
www.lipovljani.hr

Lipovljani 11. 03. 2007. godine

Ovu književnu vecer otvorio je predsjednik KPD Ukrajinaca «Karpati» Lipovljani g. Mirko Fedak te pozdravio nazocne goste i uzvanike, prije svega otpravnika poslova Veleposlanstva Ukrajine u RH gospodina Anatolija Cernišenka, predsjednika Saveza Rusina i Ukrajinaca Hrvatske g. Slavka Burdu, predsjednika društva za ukrajinsku kulturu grada Zagreba g. Aleksa Pavlešena, bivšeg veleposlanika RH u Ukrajini g. Ðuru Vidmarovica, predsjednika HSLS-a Sisacko – moslavacke županije i produkt managera Petrokemije Kutina g. Zdravka Nikšica te ostale prisutne goste i predstavnike štampe i medija.

Književna vecer, kao spomen na velikog genija i tvorca suvremenog ukrajinskog jezika, posvecena je odnosu hrvatske literature i Tarasa Ševcenka kroz kraci prikaz do 1950. godine. Autor i prezentant na ukrajinskom jeziku ovoga osvrta bio je g. Pavle Holovcuk, a prevedeni i prilagodeni tekst na hrvatskom jeziku prezentirao je g. Ivan Semenjuk.

Dugo vrijeme je postojala neovisna hrvatska republika Dubrovnik. Osjecaji i simpatije slavenskih naroda bili su ovdje prisutni. Dubrovacki pjesnik Ivan Gundulic na pocetku 17. stoljeca napisao je veliku poemu «Osman» u kojoj je opjevao pobjedu ukrajinskih kozaka pod Hotinom na celu s Petrom Sahajdacnym.

Za vrijeme nadiranja Turaka na Balkanski poluotok mnogi su Hrvati krenuli u Ukrajinu tražeci zaštitu. Poznato je da su neki od njih studirali u Kijevo-Mogiljanskoj akademiji, o cemu svjedoce razni dokumenti. U to vrijeme povijesne hrvatske zemlje nazivali su starim rimskim nazivom – Ilirija. Izbjeglice iz ovih krajeva cesto su svoja nova mjesta boravka nazivali imenima iz svog kraja. Oni su tijekom vremena izgubili svoja nacionalna obilježja, ostala su samo neka prezimena i nazivi mjesta. I danas u donbaskom kraju imamo mjesto Ilirija, kao spomen da su ga osnovali izbjeglice iz naših krajeva. Takoder postoji i mjesto Bosna.

Niz godina u Ukrajini se vodi polemika o tome koje nacionalnosti su bili preci najvece ukrajinske pjesnikinje Larise Kosac, pseudonim Lesja Ukrajinke. Naime Kosaci su došli u Ukrajinu iz Hercegovine, a poticali su iz plemicke obitelji.

Hrvatski i ukrajinski narod dugo su vjekovima živjeli pod tudinskom vlašcu. Hrvati si bili u boljem položaju jer u tolikoj mjeri zabrane hrvatskog jezika i književnosti kao u Ukrajini nije bilo. Medutim, nisu postojali uslovi medusobnih upoznavanja književnosti naših naroda sve do polovine 19. stoljeca, tj. vremena kada je živio Taras Ševcenko.
Prvi put su Hrvati bili upoznati sa stvaralaštvom Ševcenka oko 1848. godine, kada je Osip Bodjanskyj, ukrajinski i ruski filolog, povjesnicar, književnik i prevodilac (1808. – 1877.) zajedno s knjigama poslao Stanku Vrazu neke poeme Ševcenka. Nažalost, neke od njih nisu stigle adresantu. Pretpostavlja se da je Vraz s njima upoznao svoje kolege. Približno u to vrijeme predstavnici književno-naucnih udruga u Hrvatskoj, u prvome redu slavisti, imali su priliku doznati o Ševcenku i njegovom književnom stvaralaštvu iz slavistickog glasila «Jahrbücher für slawische Literatur, Kunst und Wiesenscfaft,» («Godišnjak za književnost, umjetnost i znanost»)1843 godine, koje je izlazilo u Leipzigu.
1863. godine «Naše gore list» br. 32 objavio je pod potpisom Veljka Rabacevica (književni pseudonim Augusta Šenoe) prijevod pjesme Ševcenka «Razorena mogila». Studirajuci u Pragu, Šenoa je puno više doznao o Ševcenku. Prijevode nekih pjesama Ševcenka on je kasnije objavio u casopisu «Vijenac» ne navodeci svoje ime. Kasnije kao urednik ovog casopisa Šenoa je u njemu objavio niz priloga o književnosti Ukrajinaca.

1873. godine u listu «Agramer Zeitung» pjesnik D. Medic objavio je seriju clanaka pod naslovom «Panslavizam», a u broju od 27 ožujka s velikom sucuti pisao o teškoj sudbini Ševcenka.
Posebno znacajnim periodom upoznavanja hrvatske javnosti sa stvaralaštvom ukrajinskog pjesnika bile su 80-te godine 19. stoljeca. 1884. godine za vrijeme boravka u Rusiji prvi predsjednik Južnoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Franjo Racki bio je u Odesi i Kijevu. Dvije godine kasnije u «Vijencu» je iscrpno opisao svoj put; govoreci o ukrajinskom folkloru i književnosti. Najvecu pozornost posvetio je Ševcenku, nazvavši ga korifejom ukrajinske književnosti, cije je mjesto u literaturi usporedio s Puškinom i Mickewiczem.

U almanahu «Zvonimir» 1886 godine, kojeg s izdavali hrvatski studenti u Becu, V. Kovacevic je objavio clanak «Književni preporod Ukrajinaca». Veci dio clanka posvetio je cjelovitoj originalnoj, samostalnoj analizi stvaralaštva Ševcenka.
Citaoci mostarskog casopisa «Zora» te iste godine imali su priliku upoznati se sa clankom «Taras Ševcenko» od još jednog štovatelja pjesnika - Cire Bragalja, hrvatskog znalca književnosti i publiciste. On je iscrpno upoznao citaoce sa životom i stvaralaštvom Ševcenka. Humanizam, domoljublje, - ove najvece vrline pjesnika, - on je nastojao predstaviti svom narodu.
1894. spomenuti clanak iz «Zore» objavljuje zadarski casopis «Iskra».
Najbolji prikaz stvaralaštva Ševcenka ucinio je August Harambašic, 1887. godine kada je izdao u Zagrebu zbirku Ševcenka «Poeme». U nju je uvrstio i opširan prikaz o životu pjesnika i analizu njegovog stvaralaštva.

Nakon toga slijedecih godina djela ukrajinskog pjesnika izlaze u «Vijencu», «Obzoru», karlovackom «Svijetlu», «Hrvatskoj», zahvaljujuci najviše A. Harambašicu, a u drugoj polovici 90-ih godina 19.stoljeca sarajevski casopis «Nada», kojeg je uredivao Silvije Strahimir Kranjcevic. O Ševcenku i drugim istaknutim ukrajinskim književnicima s puno simpatije pisao je Milan Popovic, koji je prevodio Ševcenka na njemacki jezik u Becu. U spomenutom casopisu kasnije su S. S. Kranjcevic i A. Harambašic u više navrata objavljivali i prozna dijela Ševcenka. Neki od književnih kriticara su mišljenja da je stvaralaštvo Ševcenka imalo utjecaj na neka djela spomenutih hrvatskih pjesnika.
U 20. stoljecu prigodom godišnjica rodenja i smrti Tarasa Ševcenka objavljen je veliki broj prikaza o njegovom životu i stvaralaštvu. Najviše tih prikaza bilo je od 1914. i 1939. godine. O njemu su pisali književnici V. Cvjetišic («Prosvjeta»), M. Petanek, Franjo Bucar («Suvremenik»), P. Grgec («Novine»), M. Kostrencic («Nova Evropa»), B. Krmpotic, («Hrvatska revija»), I. Kozarcanin («Hrvatski dnevnik») te mnogi drugi.

1922. godine u zagrebackoj tiskari «Merkantile» svijet je ugledala veoma cijenjena publikacija – «Velikom Slavenu», spomen knjiga prigodom 60-godišnjice smrti Tarasa Ševcenka 1861.-1921.» Zanimljivo je da se kao izdavac navodi «Rusko narodno-prosvjetno društvo u Keresturu.» Može se s pravom reci da se tog vremena nije pojavilo luksuznije izdanje o Tarasu Ševcenku i o Ukrajini uopce. Cist prihod od njega bio je namijenjen za Fond siromašnih daka-Ukrajinaca u Zagrebu. U publikaciji, pored inih, posebno mjesto pripada J. Badalicu, St. Lukjanovicu te Mihajlu Hardovomu -Petrovu iz Ukrajine koji je našao utocište u Hrvatskoj nakon sloma ukrajinske samostalnosti dolaskom boljševika.

Zanimljivo je da se ova knjiga nije mogla pojaviti u Srbiji, jer je Kerestur (danas Ruski Krstur) najvece mjesto kompaktno naseljeno Rusinima-Ukrajincima u Backoj, gdje je djelovalo spomenuto Društvo kao izdavac. Stoga su u to vrijeme u Beogradu i drugim vecim mjestima u Srbiji bile naseljene desetine tisuca ruskih bjelogardijaca i drugih koji su zatražili azil u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Za njih i beogradski režim nije postojala nikakva Ukrajina, ukrajinski narod, a još više buntovnik i borac protiv ruskog carizma – Taras Ševcenko. Hrvatski narod je prihvatio Ukrajince, posebno mlade ljude, koji su sve do pocetka Drugog svjetskog rata tu studirali, radili na zbližavanju srodnih ugnjetavanih naroda. Svoj doprinos neki od njih su dali i u 60-70 godinama prošlog stoljeca u vrijeme našeg nacionalnog preporoda u Hrvatskoj.

Nakon Drugog svjetskog rata najpoznatijim hrvatskim znalcima i obožavaocima stvaralaštva Ševcenka bili su J. Badalic ? Aleksandar Flaker. J. Badalic je u casopisu «Umjetnost i rijec» objavio clanak «Taras G. Ševcenko u hrvatskoj književnost?», dopunjavajuci interpretaciju poezije Ševcenka dvojicom najpoznatijih hrvatskih književnika i prevodioca A. Šenoe i A. Harambašica.
A. Flaker je svoje osvrte na stvaralaštvo Ševcenka objavio u casopisima «Izvor», «Croatica» i enciklopedijama.
U to vrijeme djela Ševcenka prevodi i piše osvrte na njegovo stvaralaštvo i prof. Anica Menac.

U posljednje vrijeme studenti ukrajinskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – dobronamjerni i kvalificirani promicatelji ukrajinskog jezika i kulture u Hrvatskoj i hrvatskog u Ukrajini, - posvecuju veliku pozornost stvaralaštvu Ševcenka.

Nakon iznošenja referata o životu i radu Tarasa Ševcenka, djelomicnu izvedbu njegovih radova pokušali su nam prezentirati clanovi pjevacke i plesne skupine KPD Ukrajinaca «Karpati» Lipovljani. Pjevacka skupina nam je veoma lijepo otpjevala cetiri pjesme Tarasa Ševcenka i to: «Dume moji dume», «Taka jeji dolja», «Sadok vešnevi» i «Reve ta stohne Dnjepro šeroki». Dobro uvježbani clanovi plesne skupine su nam dvojezicno (hrvatski i ukrajinski) izrecitirali cetiri pjesme, približivši nam tako tarasa Ševcenka još bliže. Bile su to pjesme:
«Ja veris na cuženji» ili «Odrastao sam u tudini» u izvedbi Ivone Fedak i Mihaele Hoško
«Jak be ve znale paneci» ili «Kad bi vi znali gospodicici» u izvedbi Miroslava Mrkše i Antonija Handžinski
«Rozreta mogela» ili «Raskopan grob» u izvredbi Andree Faltis i Darija Begica
i «Menji odnako ce budu…» ili «Meni je svejedno dali cu…» u izvedbi Nives Ovad.

Marija Poljak, voditeljica i harmonikašica pjevacke skupine

Ovom prigodom smatramo prigodnim upoznati ukratko sve zainteresirane o životu i radu velikog ukrajinskog pjesnika, slikara i humanista.

Taras Grigorovic Ševcenko rodio se 9. ožujka 1814. godine u Moryncima, a umro 10. ožujka 1861. godine u Petrogradu.

Njegovo književno naslijede smatra se temeljem novije ukrajinske književnosti. Ševcenko je takoder pisao i na ruskom jeziku, a iza sebe je ostavio nekoliko slika remek-djela.
Bio je clan Cirilometodskog bratstva u Kijevu. Proveo je 10 godina u progonstvu. U svojim je povijesnim djelima prikazao borbu ukrajinskog naroda protiv socijalnog i nacionalnog ugnjetavanja. Branio je ideju samostalnosti Ukrajine.

Ševcenko je roden u kmetskoj obitelji u ukrajinskom selu Morynci, u kijevskoj guberniji tadašnje carske Rusije. S devet godina umire mu majka, a dvije godine kasnije i otac. S cetrnaest godina postao je sluga na dvoru svoga gospodara. Još u djetinjstvu kod malog Tarasa primijecen je slikarski talent, a kako je pratio gospodara P. Engelgardta na njegovim putovanjima u Vilnius, a kasnije i u Petrograd, u hodu je ucio osnove slikarstva. Njegov je talent uocio tada utjecajni ruski slikar koji je inicirao zamisao o tome da se Ševcenka otkupi od njegova gospodara i da mu se dodijeli sloboda. Bio je to Karl Brjullov koji je donirao portret svoga prijatelja i pjesnika Vasilija Žukovskog. Novcem dobivenim od prodaje portreta na lotu, 5. svibnja 1838. Ševcenko je otkupljen od svog gospodara za 2500 rubalja.

Vec je iste godine Ševcenko primljen na umjetnicku akademiju u radionicu Karla Brjullova kod kojeg je cak i jedno vrijeme stanovao. Nakon godinu dana od upisa na akademiju, na jednom je od ispita Ševcenko bio nagraden srebrnom medaljom za jedan svoj krajolik koji nažalost nije sacuvan. Prva zbirka pjesama Kobzar izdana mu je 1840, iako poeziju piše još iz doba djetinjstva. Kobzar cine lirske pjesme i romanticne poeme. Sama rijec kobzar oznacava sviraca narodnog ukrajinskog instrumenta kobze, a kobzari su nekad uz pratnju ovog žicanog instrumenta pjevali dume, pjesme s domoljubnim temama o slavnoj ukrajinskoj povijesti iz doba kozaka.

Vec naredne 1841. izdaje epsku poemu Gajdamaky u kojem je opisan krvavi obracun Ukrajinaca protiv poljske vlastele. Takoder se okušao i u pisanju drama. Nakon ovih uspjeha, Ševcenko putuje u Ukrajinu gdje se susrece s teškim uvjetima života u kojemu žive njegovi sunarodnjaci.

22. ožujka 1845. Vijece umjetnicke akademije donijelo je odluku da se Ševcenku dodijeli titula slobodnog umjetnika. Ponovno putuje u Ukrajinu gdje se susrece s clanovima Cirilometodskog bratstva, tajne politicke organizacije koja se zalagala za široko politicko reformiranje Ruske Carevine. Nakon što ih je carska vlada razotkrila, svi su clanovi, ukljucujuci i Ševcenka, bili uhiceni i poslani u zatvor u Petrograd. Potom je unovacen u vojsku i na deset godina prognan u Orenburg duboko u unutrašnjosti Rusije. Car Nikolaj I., izricuci mu kaznu napisao je: "Držati pod strogim nadzorom, sa zabranom pisanja i slikanja!".

Kao vojnik orenburškoga korpusa najprije boravi u Orškoj tvrdavi ali je zatim, kao slikar, uvršten u ekspediciju koja je istraživala Aralsko more, pa se tako ponovno mogao baviti književnošcu i umjetnošcu. Tek mu je 1857. dodijeljen oprost uz napomenu da se ne smije vratiti ni u Petrograd, ni u Ukrajinu. Preseljen je u Nižnji Novgorod, a dvije godine kasnije, u svibnju 1859. bit ce mu dopušten povratak u domovinu Ukrajinu. Tu se namjeravao za stalno vratiti, pa je cak i nakanio kupiti zemlju nedaleko od ukrajinskog sela Pekariv, ali je vec u srpnju iste godine optužen za bogohuljenje te biva ponovno uhicen. Pušten je uz uvjet da se doseli u Petrograd i nikad više ne vrati u Ukrajinu.

Svoje posljednje godine Taras Ševcenko proveo je pišuci poeziju, slikajuci i doradujuci stara djela, ali nakon toliko godina provedenih u progonstvu, njegova je bolest toliko uznapredovala da mu više nije bilo spasa. Umire u Petrogradu 10. ožujka 1861. Isprva je pokopan na jednom petrogradskom groblju. No, kako bi ispunili Ševcenkovu želju koju je izrazio u svojoj pjesmi »Oporuka« da bude pokopan u Ukrajini, nekolicina njegovih prijatelja dogovorila je premještaj njegovih posmrtnih ostataka, prvo vlakom iz Petrograda u Moskvu, a potom konjskom zapregom u voljenu mu Ukrajinu. Ševcenko je pokopan 8. svibnja na Redovnickoj Gori uz obale Dnjepra nedaleko od ukrajinskog gradica Kanjiva. Iznad njegova groba podignut je visok brežuljak koji je danas spomenik.


KPD Ukrajinaca "Karpati" Lipovljani 2006. godine posjetili su grob Tarasa Sevcenka..

Pracen velikom nesrecom u ljubavi i životu, pjesnik je umro samo sedam dana prije ukidanja kmetstva. Njegovo je životno djelo izuzetno cijenjeno u Ukrajini, a njegov je utjecaj na ukrajinski jezik i književnost neprocjenjiv.

Uza sve svoje zasluge za ukrajinsko slikarstvo i obilje nadahnutih ilustracija i pejzaža koji su nastali za vrijeme boravka na obalama Aralskog mora, Taras Grigorovic Ševcenko prvenstveno je ukrajinski nacionalni pjesnik i preporoditelj ukrajinske književnosti. U njegovom je pjesnickom djelu oblikovana ukrajinska prošlost i težak život ukrajinskog seljaštva, osudivano izrabljivanje kmetova i osvajacka politika ruskog cara Nikolaja I.. Genetski mu je poezija vezana za tekovine ruskog i poljskog romantizma (Puškina i Miczkiewicza), ali je u njenu osnovu utkana prvenstveno poetika ukrajinskih usmenih lirskih i epskih pjesama – duma. Ševcenko nije bio nimalo nacionalno ogranicen, prijatelj je mnogih poljskih zatocenika i ruskih intelektualaca. Piše i na ruskom jeziku. Prvu zbirku prijevoda Ševcenkovih »Pjesnickih pripovijesti« objavio je kod nas August Harambašic 1888.

I danas se diljem Ukrajine nalaze mnogi spomenici Tarasu Ševcenku. Najpoznatiji su onaj u Kanjivu na mjestu gdje je pokopan te spomenik u središtu Kijeva preko puta Kijevskog državnog sveucilišta koje nosi njegovo ime. Ostali spomenici su mu podizani, a i još uvijek ih grade u drugim državama, posebice u postsovjetskim republikama, ali i u Kanadi i SAD-u gdje se nalazi najvece ukrajinsko iseljeništvo.

Ivan Semenjuk

Slike mozete pogledati ovdje .